"Dobro, mlado stvorenje, odraslo u uskom krugu kućnih poslova, tjedno određenih radnih zadaća, a koje nije poznavalo nikakve izglede za zabavu, osim možda nedjeljne šetnje oko grada sa sebi sličnima... a njezina je vatrena narav najzad imala jače unutarnje potrebe, koje su laskanjem muškaraca sve više rasle; prethodne su joj radosti sve manje prijale, dok nije napokon srela čovjeka kojemu ju je neodoljivo privlačio nepoznat osjećaj, na kojega je onda usredotočila sve svoje nade, zaboravila svijet oko sebe, ništa nije čula, ništa vidjela, ništa nije osjećala osim njega, jedinoga, čeznula je samo za njim, jedinim. Kako je bila neiskvarena ispraznim zadovoljenjima nepostojane taštine, sada ju je želja vukla ravno k cilju, željela je biti njegovom, željela je u vječitoj vezi naći svu onu sreću što joj je nedostajala, uživati u sjedinjenju svih radosti za kojima je težila."
"Otkako se svakog dana moram kretati među pukom te vidim čime se ljudi bave i kako to čine, u mnogo sam boljim odnosima sa samim sobom... Dakako, zato što smo već takvima stvoreni da sve uspoređujemo sa sobom i sebe sa svime, onda su sreća ili nevolja u stvarima s kojima se združujemo, a tad ništa nije opasnije od samoće. Naša mašta, poticana svojom prirodom da se uznese, hranjena fantastičnim slikama pjesništva, izgrađuje niz bića među kojima smo mi ono najniže, a sve izvan nas čini se veličanstvenijim, svatko drugi savršenijim. A to teče posve prirodno. Tako često osjećamo kako nam štošta nedostaje, a baš ono što nemamo, čini nam se da posjeduje netko drugi, kojemu onda dodajemo i sve što mi imamo, k tomu još i određenu idealnu lagodnost. Tako je taj sretnik posve dovršen, naša slika i prilika. Tome nasuprot, nastavimo li, uza svu svoju slabost i napore, samo dalje raditi, često ćemo shvatiti da svojim vrludanjem i okolišanjem dospijevamo dalje nego drugi svojim jedrenjem i veslanjem."
"Mome su srcu djeca najbliža na svijetu. Kad ih motrim i u malome stvorenju vidim klice svih vrlina, svih snaga što će im jednom biti tako potrebne; kad u svojeglavosti vidim buduću postojanost i čvrstinu značaja, u odvažnosti smisao za humor i lakoću prevladavanja opasnosti ovoga svijeta, sve tako neiskvareno, tako cjelovito!"
"Rado ću ti priznati, jer znam što bi mi na ovo rekao, da su najsretniji oni koji poput djece bezbrižno žive. To su sretna stvorenja... Onaj koji vidi kako lijepo svaki građanin, kojemu je dobro, umije svoj vrtić dotjerati i potkresati kao raj, i kako strpljivo onaj koji je nesretan, pod teretom odmiče svojim putem, a svi su jednako obuzeti željom da još minutu duže vide svjetlost ovoga sunca - da, taj je miran, pa i svoj svijet stvara iz sebe samoga, a i sretan je, jer je čovjek. Zatim pak, ma koliko skučen bio, u srcu uvijek održava sladak osjećaj slobode."
- "Mi se ljudi često žalimo", započeh, "da dobrih dana ima tako malo, a loših tako mnogo, a meni se čini da to većinom ne radimo s pravom. Kad bismo uvijek imali srce otvorenim da uživamo u dobru što nam ga Bog priređuje za svaki dan, imali bismo tada i dovoljno snage da podnosimo zlo kad ono dođe. Mi, dakle, na to želimo gledati kao na bolest i pitamo se ima li ikakva sredstva za to."
- "...ja barem vjerujem da mnogo toga ovisi o nama. Znam po sebi. Kad me nešto muči i hoće me ozlovoljiti, ja skočim i otpjevam nekoliko kontradansa gore-dolje po vrtu, i to odmah nestane."
- "To je ono što sam htio reći, s lošim je raspoloženjem posve jednako kao s tromošću, jer to jest vrsta tromosti. Naša je narav tomu vrlo sklona, pa ipak, ako jednom imamo snage da se odvažimo, posao nam živahno pođe za rukom i mi u njemu nađemo istinsko zadovoljstvo."
Friederike je vrlo pozorno slušala, a mladi mi čovjek prigovori kako čovjek ne umije vladati sobom, a ponajmanje svojim osjećajima.
- "Tu je riječ o neugodnom osjećaju", uzvratih, "kojega bi se svatko rado lišio; a nitko ne zna dokle mu sežu snage dok ih ne iskuša."
- "Vi ste zlovolju nazvali porokom; meni se čini da je to pretjerano."
- "Nipošto", odgovorih, "ako to, čime škodimo sebi i svome bližnjemu zaslužuje to ime. Nije li dostatno to što jedan drugoga ne može učiniti sretnim, moramo li još jedan drugome otimati zadovoljstvo što si ga svako srce još jedino ponekad smije priuštiti? Pa, navedite mi tog čovjeka koji je zle volje i pritom tako dobar da to prikriva, da se sam s time nosi, ne narušavajući veselje oko sebe! Nije li pak ta zlovolja prije neko unutarnje negodovanje, nezadovoljstvo nama samima, koje je uvijek skopčano sa zavišću, koju pak razjaruje luđačka taština? Vidimo sretne ljude, koje ne činimo mi sretnima, a to je nepodnošljivo."
Lotta mi se nasmiješila kad je vidjela kretnju kojom sam popratio svoje riječi, a suza u Friederikinu oku potaknula me da nastavim.
- "Jao onima", rekoh, "koji se služe silom što je posjeduju nad nekim srcem kako bi mu oteli one jednostavne radosti što su iznikle iz njega samoga. Svekoliki darovi, sve uslužnosti ovoga svijeta ne mogu nadomjestiti trenutak zadovoljstva samim sobom, što nam ga je zagorčala zavidna neugodnost našega tiranina."