"Svaki čovjek proživljava svoju želju, ona je dio njegova blaga, i premda je to osjećaj koji može nekoga udaljiti, uglavnom dovodi onoga tko nam je važan u našu blizinu. To je osjećaj što ga je moja duša izabrala, i tako je snažan da može zaraziti sve i svakog oko mene. Svaki dan biram istinu s kojom želim živjeti. Nastojim biti praktična, djelotvorna, profesionalna. No voljela bih da mogu uvijek birati želju kao svoju pratilju. Ne zato što bih na to bila primorana, ni zato da bih ublažila samoću života, nego zato što je ona dobra. Da, vrlo je dobra."
"Znate li tko je najosamljenija osoba na svijetu? To je izvršni direktor koji ima uspješnu karijeru, zarađuje odličnu plaću, ima povjerenje onih iznad i onih ispod sebe, ima obitelj s kojom provodi praznike, djecu kojoj pomaže u rješavanju domaćih zadaća, i kojemu jednoga lijepog dana dođe u posjet netko poput mene i iznese mu sljedeći prijedlog: 'Želite li promijeniti posao i zarađivati dvostruko?'. Taj čovjek koji ima sve da bi se mogao osjećati poželjnim i sretnim, postaje najjadniji na kugli zemaljskoj. Zašto? Zato što nema s kim razgovarati."
"Duboka želja, stvarna želja je ona kada se želimo nekom približiti. Nakon toga dolazi do djelovanja, muškarac i žena ulaze u igru, no ono što se događa prije - privlačnost koja ih je spojila - to je nemoguće objasniti. To je nedirnuta želja, želja u svome čistom stanju. Dok je želja još u svome čistom stanju, muškarac i žena zaljubljuju se u život, proživljavaju svaki trenutak svjesno i s dubokim poštovanjem, iščekujući neprestano pravi trenutak za sljedeće slavlje blagoslova. Tako se ljudi ne žure, ne požuruju događaje nesvjesnim djelovanjem. Znaju da će se neizbježno pojaviti, da će ono istinsko uvijek naći načina da se objavi. Kada trenutak stigne, oni ne oklijevaju, ne gube priliku, ne propuštaju nijedan čarobni trenutak jer poštuju važnost svake sekunde."
"U zaljubljenosti prestajemo jesti, spavati, raditi, izgubimo mir. Mnogi se ljudi prestraše jer, kada se ona pojavi, poruši sve na što naiđe. Nitko ne želi da mu se svijet pretvori u kaos. Zato mnogi ljudi uspijevaju prevladati tu prijetnju i nastoje održavati kuću, odnosno strukturu, koja je već trula. Oni su inženjeri već preživjelih stvari. Drugi, pak, rade upravo obratno: predaju se bez razmišljanja, nastojeći u zaljubljenosti naći rješenja za sve svoje probleme. Na druge ljude prebacuju svu odgovornost za svoju sreću, kao i krivnju za svoju moguću nesreću. Uvijek su euforični jer se dogodilo nešto divno, ili deprimirani jer im je nešto neočekivano sve uništilo. Udaljiti se od zaljubljenosti, ili joj se slijepo predati - što je od toga manje pogubno? Ne znam."
"Dovoljno je voljeti ga, biti s njim u mislima, i obojiti ovaj lijepi grad njegovim koracima, riječima, nježnošću... Sve ostalo što sam proživjela, sve teške stvari koje sam prošla, neće biti ništa u usporedbi s tim sjećanjem. Voljela bih da mogu za njega učiniti ono što je on učinio za mene. Mnogo sam razmišljala i shvatila da nisam slučajno ušla u onaj 'kafić', najvažnije susrete dogovore duše čak i prije no što se tijela ugledaju. Obično se ti susreti događaju kad stignemo do nekog ruba, kada moramo umrijeti i ponovno se emocionalno roditi. Susreti nas očekuju - no u većini slučajeva izbjegavamo da se oni dogode. Međutim, ako smo očajni, ako više nemamo što izgubiti, ili ako smo zaneseni životom, onda se ono nepoznato pokazuje, i naš svijet mijenja pravac. Svi znaju voljeti, jer su se rodili s tim darom. Neki ljudi to provode prirodno, no većina mora ponovno naučiti, prisjetiti se kako se voli, i svi - bez iznimke - moraju u vatri spaliti svoje prošle osjećaje, ponovno proživjeti radost i boli, padove i obnavljanja, sve dok ne uspiju nazreti nit vodilju koja postoji kod svakog novog susreta; da, postoji nit. I tada tijela nauče govoriti jezikom duše..."
"Naravno da je ljubomora normalna stvar, premda ju je život već naučio da je beskorisno smatrati da netko nekoga može posjedovati - tko u to vjeruje, želi samoga sebe varati. No, unatoč svemu, ne može se suzbiti pomisao na ljubomoru ni potisnuti je velikim intelektualnim mislima, kao ni smatrati je znakom slabosti. Najjača ljubav je ona koja može pokazati svoju slabost. Ipak, ako je moja ljubav istinska... sloboda će pobijediti ljubomoru i bol koju ona stvara, jer je i bol dio prirodnog procesa. Tko se bavi nekim sportom, zna: kada želimo postići svoj cilj, moramo biti spremni na dnevnu dozu boli ili nezadovoljstva. U početku je to neugodno i ne motivira, no kako vrijeme prolazi, shvatimo da je to dio procesa koji vodi našemu zadovoljstvu, i dođe trenutak u kojemu, kad imamo osjećaj da ono što radimo nema željeni učinak, više ne osjećamo bol."
"Na svim jezicima svijeta postoji poslovica: daleko od očiju, daleko od srca. No ja tvrdim da je to posve netočno; što su dalje od očiju, to su bliže srcu osjećaji koje nastojimo ugušiti i zaboraviti... Ako smo daleko od voljene osobe, svatko tko prođe ulicom, podsjeća nas na nju."
- "Mogu li dobiti nekoliko sati za svoj život?" - Ne, gospođo, to ne prodajemo; samo kupujemo.
Čini se da sam otkrila nešto što svi znaju. Ali nisu znali: pogledala je oko sebe, ljudi su hodali pognute glave, trčali na posao, u školu, u zavode za zapošljavanje... i neprestano govorili: 'Mogu još malo pričekati. Imam san, no ne moram ga proživjeti danas, jer moram zaraditi novac'... Zapravo se samo radilo o prodaji vremena, kao što su to svi radili. Bilo je to obavljanje nečega što nije voljela, kao što su to svi radili. Podnošenje nepodnošljivih ljudi, kao što su to svi radili... Zbog neke budućnosti koja nikada nije stizala... I ponavljana priča da još nije dosta, kao što su to svi radili. Pa još malo čekanja, još malo zarađivanja, odlaganja svojih želja, jer je upravo u tom trenutku bila vrlo zauzeta, ili imala pred sobom priliku... I prvi put u životu, unatoč svim dobrim stvarima koje je mogla kupiti novcem što ga je zaradila - tko zna, samo još jednu godinu - ona svjesno, razborito i namjerno odluči propustiti priliku."